Taj petak je umjesto rastanka s jednim prijateljem postao rastanak sa svim prijateljima jer su nam u školi rekli da će se nastava održavati online, a ne više u školi radi nekog virusa. „Koji je to čudni virus koji nam toliko mijenja život?“, pitala sam se. Bila sam jako zbunjena jer nisam mogla zamisliti kako će život sada izgledati, kako ćemo raditi domaće zadaće, kako ćemo komunicirati i što je najvažnije kako ćemo se družiti! Puno pitanja mi je bilo u glavi, ali sam došla kući i odlučila se odmoriti za vikend kako bih u ponedjeljak bila spremna za nove izazove koji su tada bili nepoznati za mene. Sada je već prošlo nekoliko tjedana online škole. Moj prosječni dan u samoizolaciji počinje ujutro u 08.00 kada kreće školski program na SpTv. Sa zadnjim minutama nastave na televiziji osjetim kako mi se oči sklapaju, ali to ne traje dugo jer već nakon nekoliko minuta čujem vrisku koja dolazi iz našeg vrta. To su moji rođaci koji svako jutro budu prvi u vrtu. Brat i ja se hitro oblačimo i jurimo u vrt na jutarnju igru. Zaista imamo sreću jer imamo veliki vrt ispred naše kuće. Na rubovima vrta nalaze se velika stabla, a sredina je prazna kao da je sačuvana za našu igru. U vrtu radimo razna natjecanja i igramo igre kao: graničara, odbojke, badminton, a ponekad učimo nove vještine na trampolinu. Nažalost sve što je lijepo kratko traje i uskoro nas mama zove na ručak, Meni se uvijek čini da smo u vrtu proveli pet minuta, a ne kako mama kaže tri sata. Još do prije tri tjedna moja je obveza nakon ručka bila otići i nahraniti ptičice, ali tada je došao moj tata s broda. I tatin dolazak je bio jedno novo iskustvo za mene. Mama je danima pripremala brata i mene da se ne smijemo tati približiti bliže od dva metra, da ga slučajno ne smijemo zagrliti jer tata mora biti u karanteni. Opet taj“ čudni virus“ koji me odvojio od prijatelja - sada mi ne da ni tatu zagrliti. Zaista ne volim taj virus. Tako smo mi proveli sate i sate tijekom dva tjedna pričajući s tatom preko zidića. Bila sam tako uzbuđena kad sam mu pričala o maloj ptičici koja se izlegla iz jaja, koja je cijela smeđa, ali jako slatka. Sada je napokon moj tata s nama i sada je on taj koji me nakon ručka šalje na učenje. Nisam tako zamišljala svoje vrijeme s tatom, ali što se mora nije teško. Nakon izvršenja svojih zadataka za školu žurno se spremam za trening, koji je također online. Svi mi iz taekwondo kluba Marjan se priključimo na Zoom te zajedno s troje trenera odradimo vrlo zahtjevan trening. Završetkom treninga “doslovno“ se srušim na krevet i tada je vrijeme za druženje s mojim školskim prijateljima. Opet online. Svi se priključimo preko video poziva i zajedno smišljamo što ćemo sve raditi kada se opet susretnemo. Planiramo gdje ćemo se sve ići igrati, što ćemo sve raditi preko velikog odmora u školi i tko će u koga prespavati kada napokon ovaj virus nestane. I opet sve što je lijepo kratko traje jer mama zove na večeru, a to znači nakon večere uskoro i spavanje. Svakog tjedna jedva čekam vikend jer nam se vikendom ritam promijeni; duže spavamo, idemo se provozati biciklama i imam više vremena za izvršavanje školskih obveza. Vikendom mi je čak i dopušteno da ostanem duže budna pa mogu duže biti online sa svojom rodicom iz Dubrovnika ili prijateljima iz škole. U ovih nekoliko tjedana kada se život u potpunosti prebacio na online, shvatila sam koliko volim sve što je prije bilo normalno. Koliko volim sjediti u školi, pričati sa svojim prijateljima, jesti užinu preko velikog odmora, ići u park, ići na trening ma koliko god zahtjevan on bio. Čak volim i neke jako obične stvari koje sada ne mogu kao na primjer poći u dućan. Vjerujem da nakon života online kad se sve vrati u normalan život jako dugo vremena neću upaliti tablet ni mobitel, više ću cijeniti sve male stvari koje nam se dogadjaju u svakodnevnom životu.

Maja Mladina 5.b