Jedno je slušati o Vukovaru, a posjetiti Vukovar…

Kao mlađi slušao sam mnoge priče o Vukovaru. O mnogim herojima, braniteljima. Bilo mi je dosadno i naporno slušati o Vukovaru, ali kada sam ga posjetio ponijeli su me osjećaji.

Bio sam u Vukovaru sa svojim razredom. Spavali smo i boravili u hotelu, odnosno bivšoj vojarni. Put je bio dug, ali iskustven i zanimljiv. Mislio sam da Vukovar nije ništa više nego neko malo selo, ali sam se prevario. Vukovar je grad za koji su mnogi ginuli. Da nije bilo Vukovara ne bi bilo ni Hrvatske.

Šetao sam Vukovarom tri dana. Obišao sam centar grada, „groblje tenkova“, Vodotoranj i mnogo toga. Gledam i ne mogu vjerovati, gledam ne ruševne zgrade, kuće, spojim to s predavanjima i ponesu me osjećaji. Dođe mi da zaplačem.

U vojarni smo mogli vidjeti mnogo toga: oružje, bombe, oklopno vozilo, tenkove… Zbilja je grad Vukovar grad heroja.

Zamalo sam zaplakao kad sam došao na groblje i kod Vodotornja gdje je bojnik držao predavanje. Nisam vjerovao. Dirnulo me je. Gledam razrušen grad. Ne mogu vjerovati. Ne mogu doći k sebi da nisu imali srca, da su grad smrvili. Neki su se vratili, a neki i dan danas ne žele. Bilo je prekasno.

Žao mi je što nismo mogli ostati duže. Najviše od svega me je dirnula bolnica. Još se taj dio  nije renovirao, ima još osušene krvi po podu i starih stvari. Ali morali smo poći.

Volio bih opet osjetiti „grad heroja“ i ponovo sve osjetiti. Kad odrastem želim biti branitelj  i braniti domovinu u kojoj sam rođen i odrastao.

                                                                                      David Pindrić