Drago nam je što našu povijest prenosimo našim mladim generacijama koje su zalog budućnosti svih onih u našoj domovini.

Učenici naše škole su sa svojim razrednicima i vjeroučiteljem gospodinom Draganom Mamićem kao i ostali djelatnici škole zapalili svijeće u Vukovarskoj ulici – našim braniteljima „svjetionicima života“

PISMO POGINULOG RATNIKA

koju je krasnoslovio učenik sedmog razreda

Dragi moji, ja ne žalim ni za čim ako je vama

sada dobro. Kratko je trajalo,

no bio sam tu svakim svojim člankom i svakim okom vidio sam

dvostruko više svjetlosti od nekoga kome život

trne od sjene do sjene.

Dragi moji!

Ne činite ustupak mojoj samoći teškim suzama nakon teškog sna.

Živite! Živite kako

bih ja živio da sam živ.

Kao ptica što zazire od kaveza.

Dišite dubokim plućima i preko vas i ja ću disati.

Moj rani odlazak bio bi uzaludan kad ne biste uspjeli

zavoljeti još nekoga.

Meni sličnog.

Od mene različitog.

Svejedno je

jer bez ljubavi samo smo šarene omotnice

i prvi krug do pakla. Zasigurno će trešnja

procvjetati i bez mene. I bez mene

brat ćete krupni plod. Kad vam se sok

razlije ustima i kad majka iznese

toplu savijaču, zaustavite nekoga, bilo koga,

darujte ga. Pokažite mu krasno drvo

sred djedova dvorišta

i samo recite:

Ne bojte se šuštanja!

To naš dragi u korijenu trešnjinom

spava.                                            

 (ulomak)

Nakon pročitane školske lektire PRIČE IZ VUKOVARA vukovarskog ratnog izvjestitelja Siniše Glavaševića kojega su ubili oni s kojima je dijelio život u Vukovaru učenica sedmog razreda Luna Botica napisala je osvrt iznoseći potresno svjedočanstvo iz svoje obitelji kroz život i smrt svojih dvaju ujaka.

OSVRT

Ova lektira, to jest priče u njoj su me jako dirnule jer govore o ratnim strahotama koje su se dogodile u našoj domovini od 1991.-1995. godine. Najpogođeniji gradovi su bili Vukovar i Škabrnja jer su strahote u tim gradovima bile stravične. Ove priče nas uče mnogo toga. Priča o vremenu nas uči da ne ostavljamo ništa za sutra, već da sve što možemo napravimo danas, Priča o djetinjstvu nam govori o tome kako trebamo živjeti naše mlade dane u djetinjstvu, razigranom i sretnom, a ne odmah biti “ljudi“ i hodajući spomenici, Priča o porodici nam govori da se moramo priviknuti na promjene jer će u životu biti i uspona i padova, i tuge i sreće, ali se moramo ustati i hrabro prijeći preko toga bez obzira koliko nam teško bilo. Ove i druge priče nas uče stvarno mnogo toga

Rat. Rat je nešto najgore što se može dogoditi ikome i najniža razina na koju čovjek može pasti. Kada sam vidjela knjigu znala sam da se radi o Domovinskom ratu, o herojskoj obrani Vukovara i o legendarnim vitezovima koji su branili grad. Kad sam krenula čitati priče uživjela sam se u tekst jer sam također imala predodžbu događaja jer su uz tekst stajale i fotografije koje su detaljno prikazivale svaki događaj. Također sam mogla zamisliti i zvuk sirena koje su se oglašavale iz svakog kvarta te uspaničene ljude koji su bježali u podrume zgrada i atomska skloništa kako bi izvukli živu glavu. Mogu zamisliti i obitelji koje plaču za svojim sinovima, muževima, svojom rodbinom i one koji su na svoje oči vidjeli njihovu smrt. Tako je bilo mnogim obiteljima, ali i u mojoj. Dva ujaka moje mame su također bili branitelji. Jedan je bio diverzant i branio Vukovar, a drugi je bio na drugim položajima. Puno mjeseci su za jednog od njih, to jest diverzanta mislili da je mrtav dok ga nisu vidjeli na televiziji na tenku kad je Vukovar oslobođen i tada saznali da je živ. Njihovoj sreći nije bilo kraja zbog njega, a iz zbog naše domovine. Sve proživljeno u ratu je ostavilo posljedice na svakog pojedinca pa tako i na njih. Godinama su spavali s upaljenim svjetlom, imali pištolj ispod kreveta, te ispod sjedišta u autu iako nikad nisu ni poželjeli ni učinili ništa loše. Strah u njima bio je jači. Zbog svega toga to je nosilo i određeni način života koji je bio jako stresan i obojica su napustila ovaj svijet jer su oboljeli od karcinoma. Jedan prije nekoliko godina, a jedan ovo proljeće. Na sprovodu maminog ujaka s ponosom sam gledala vojnike koji mu odaju počast, pucaju plutone, pokazuju ordenja i na kraju svečano predaju stijeg Republike Hrvatske.

Ovo je samo jedna od mnogih tužnih priča koje je rat i posljedice rata donijele sa sobom. Nama ostaje da budemo neizmjerno ponosni na naše bližnje, a i na sve one koji su ostavili svoje živote na vratima domovine da bi naš život bio ljepši i lakši.

Marija Dadić, učiteljica hrvatskoga jezika